-PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
Geografski dualizam između Hrvatske i Slavonije, s jedne, i Dalmacije, s druge strane, ogleda se i u klimi: na primorju je blaga, mediteranska, s kišovitim i relativno toplim zimama bez snijega tokom kojih često duva bura, i suvim ljetima s prilično visokim temperaturama koje sjeverozapadni vjetar maestral, često se javljajući u ljetnjim mjesecima, čini podnošljivijim; u unutrašnjosti Dalmacije klima nije tako blaga, temperaturna kolebanja tu su znatno veća, a snijeg za vrijeme zime redovna pojava. „Ljeti žega pljušti po sinjim kamenjarima” – pisao je Vladan Desnica – „sunce se ne otkriva u svojoj životvornoj snazi i plodnosti, nego u golom, vrelom cjelovu, kao što je cjelov usijanog gvožđa: ono ne grije već sažiže. Zimi se nad smrtnicima nebo zatvori i zajauče bura kao da je u svom letu prešla preko još žalosnijih pustara i pobrala im jauke i jade”. Oštra klima karakteristična je i za Liku i Gorski kotar, dok je u ostalim krajevima Hrvatske i Slavonije umjereno kontinentalna.
Dok je, prema popisu iz 1910. godine, Dalmacija imala 645.666 stanovnika, prema popisu iz 1921. godine imala je ukupno 620.432 žitelja (ili 5,17 odsto ukupnog broja žitelja Kraljevine SHS), s tim što su podaci za djelove dalmatinske teritorije, koji su se u vrijeme kada je pravljen prvi jugoslovenski popis nalazili pod italijanskom vlašću, preuzeti iz popisa iz 1910. godine. Te, 1921. godine, u ukupnom broju Dalmatinaca bila su 106.132 pravoslavna, 513.268 rimokatolika, 37 grkokatolika, 64 evangelika, 478 muslimana i 314 „izraelićana” dok je 128 Dalmatinaca pripadalo nekim drugim konfesijama, a za njih 11 se vjera nije mogla utvrditi. (...)
U Hrvatskoj i Slavoniji živjelo je, prema popisu iz 1910. godine, 2.621.954 stanovnika. Desetak godina kasnije (1921), Hrvatska sa Slavonijom, Međumurjem i ostrvom Krkom sa opštinom Kastav imala je 2.739.888 žitelja ili nešto više od petine (22,86 odsto) ukupnog broja stanovnika Kraljevine SHS. Za Međumurje, Krk i Kastav, predjele koji su tek poslije ujedinjenja pridodati Hrvatskoj i Slavoniji, korišćeni su zvanični rezultati popisa izvršenog u Austrougarskoj 1910. godine. Prema prvom jugoslovenskom popisu, u ukupnom broju stanovnika Hrvatske, Slavonije, Međumurja i ostrva Krk sa opštinom Kastav pravoslavni su učestvovali sa 658.769, rimokatolici sa 1.992.519, grkokatolici sa 16.226, evangelici sa 47.990, muslimani sa 2.537, „izraelićani” sa 20.562, pripadnici ostalih vjeroispovijesti sa 1.096, a ateisti i oni čija se vjera nije mogla utvrditi sa 189 stanovnika. Za razliku od Dalmacije, gdje je prosječna naseljenost iznosila 48,8 žitelja na jedan kvadratni kilometar, ovdje je bila veća i iznosila je 62,5 žitelja. (...)
Iako Srbi nijesu živjeli kao nekakva getoizovana etnička cjelina s jasno omeđenom teritorijom, već su bili rasuti, u manjem ili većem broju, na cijelom području nekadašnje Trojedne kraljevine, podaci pokazuju da ipak postoji područje koje se može smatrati srpskim etničkim prostorom (SEP) u Hrvatskoj. Brojnost je, naime, uz kontinuitet življenja i način naseljavanja, jedan od tri parametra koji pružaju pouzdanu osnovu za njegovo definisanje. Pridržavajući se ovih parametara, srpski etnički prostor možemo definisati kao područje u kome su Srbi imali apsolutnu većinu u nacionalnoj strukturi ukupnog stanovništva (više od 50 odsto), na kome su kontinuirano živjeli bar 10 generacija i na koje su se naselili nenasilno u odnosu na pripadnike drugih naroda. Jedan dio tako određenog prostora u Hrvatskoj činile su teritorije koje su Srbi naselili prilikom dolaska na Balkansko poluostrvo: jugoistočna Dalmacija, Srem i istočna Slavonija (prvo srpsko domicilno područje), a drugi dio činili su prostori koje su nenasilno naselili od 15. do 17. vijeka: nekadašnja austrijska Vojna krajina (drugo srpsko domicilno područje).
Drugim riječima, etnografska linija srpskog prostiranja išla je (kao što će pokazati podrobna analiza koja slijedi) protežući se u neprekinutom pojasu lučnog oblika i naslanjajući se na Bosansku Krajinu, zapadnim granicama srezova Knin, Benkovac, Gračac, Udbina, Korenica, Slunj, Vojnić, Vrginmost, zatim Glina, Petrinja, Kostajnica, Novska i, dalje, Pakrac, Daruvar, Grubišno Polje, Podravska Slatina.
Djelovi Dalmacije u kojima su Srbi bili prisutni u kompaktnijim masama poznati su pod geografskim nazivima Ravni kotari, Bukovica, Kninsko, Kosovo i Petrovo polje. Iako su u pitanju krajevi u kontinentalnom dijelu, tzv. Zagorju, a ne na Primorju, srpski živalj ipak je silazio i sve do mora: u Karinu, kod Zadra, Biograda, Skradina i Šibenika. U svakom slučaju, radi se o prostoru sjeverne Dalmacije, pod kojim se podrazumijeva predio od Podvelebitskog zaliva pa do linije koja bi se mogla povući od rta Planke do planine Prologa, odnosno do bosanske granice.
(Nastaviće se)